VAROZA
Varoza je opasna bolest larvi, lutki i odraslih pčela koju izaziva krpelj varoa - Varroa Jacobsoni (Oudemans). Prvi put je primećena 1904. godine na indijskoj pčeli (Apis indica) sa koje je prešla na medonosnu pčelu (Apis mellifica). Na medonosnoj pčeli utvrđena je 1958. godine u Japanu, 1959. u NR Kini, a 1964. godine u SSSR-u. U periodu od 1973. do 1980. godine proširila se u Evropi (Bugarska, Rumunija, Jugoslavija, DR Nemačka, SR Nemačka, Turska, Grčka itd.) Kod nas je utvrđena krajem 1976. godine kod Dimitrovgrada. Postoje lokaliteti gde nije utvrđena ova bolest, ali se može sa sigurnošću pretpostaviti da će i tamo doći do zaražavanja pčelinjih društava.
Uzročnik
Varoa je krpelj iz familije Varroidae, vidljiv golim okom. Odrasla ženka je duga od 1,00 do 1,77 mm, a široka od 1,55 do 1,99 mm. Njeno telo je ovalno i spljošteno, pokriveno hitinskim omotačem - štitom, tamnosmeđe (kestenjaste) boje. Celo telo krpelja obraslo je tankim dlačicama i sitnim kukama pomoću kojih se drži za telo pčele. Odrasla ženka ima 4 para nogu koje su savijene ispod štita. Na nogama se nalaze organi za disanje (stigme), te organi mirisa i dodira.
Širenje krpelja
U pčelinjaku, od zaražene do zdrave košnice, uzročnike prenose pčele radilice i trutovi. Krpelj se može širiti i prenošenjem okvira sa leglom i pčelama te stresanjem pčela iz zaražene u zdravu košnicu. Krpelj se može preneti na zdrave pčele preko cveta na paši - prilikom sakupljanja nektara. Na veće udaljenosti krpelj se prenosi selidbom zaraženih pčelinjih društava i prodajom zaraženih matica i rojeva. Tako se krpelj proširio između kontinenata.
Razvoj krpelja i znaci oboljenja pčela
Ženka krpelja odlaže jaja oko sedmog dana svoje starosti. Kad odlaže jaja, krpelj napušta pčelu i odlazi na saće u kom se nalazi leglo pred zatvaranjem ćelije. U jednu ćeliju može sneti od 1-3 jajeta. Ukupan broj koji snese jedna ženka je jako kolebljiv (1-38), što zavisi od godišnjeg doba i količine legla u košnici - najmanje u proleće, a najviše krajem leta. U rano proleće ženka krpelja polaže jaja u ćelije sa radiličkim leglom. pojavom trutovskog legla, radije odlažu jaja u to leglo. Tada je količina zaraženih trutovskih ćelija za oko 14,3 puta veća od radiličkih. Osnovna hrana krpelja, u svim tokovima njegovog razvoja je hemolimfa koju siše usnim aparatom iz tela larvi, lutki i odraslih pčela. Larve napadnute krpeljom nemirne su i ispruže se u ćeliji saća pre vremena, a ponekad ispadnu iz ćelija na pod košnice. Pčele razvijene iz zaraženog legla su sitne, imaju nepravilno razvijeno telo (krila i noge), a naročito im je tanka veza između grudi i trbuha (epinotum). Život napadnutih pčela je upola kraći, a takvi trutovi nisu sposobni da oplode maticu. Celoukupni razvojni krug krpelja (od polaganja jaja do odraslog krpelja) traje kod ženke 8 do 9, a kod mužjaka 6 do 7 dana. Odrasli krpelj prelazi na pčele (maticu, radilice i trutove), zadržava se na njihovom telu, najrađe na trbuhu između segmenata i ispod voskovih žlezda. Bolest sama od sebe ne može prestati.
Suzbijanje krpelja
Za suzbijanje krpelja upotrebljavaju se fizičke, biološke metode kao i hemijska sredstva. Zavisno od načina primene, pretežno se upotrebljavaju za zaprašivanje i zadimljavanje pčelinjih društava. Sve metode i hemijska sredstva, koja se danas primenjuju ne mogu u potpunosti da unište krpelja. Uspešno dejstvo svih preduzetih mera kreće se u granicama od 17% do 90%, te se njihovom primenom samo smanjuje brojnost krpelja u pčelinjem društvu. Suzbijanje krpelja se najuspešnije provodi u vremenu od jeseni do proleća, kad nema legla u košnici pa prema tome nema ni razvoja krpelja, koji se u to vreme nalazi na pčelama.
Uzročnik
Varoa je krpelj iz familije Varroidae, vidljiv golim okom. Odrasla ženka je duga od 1,00 do 1,77 mm, a široka od 1,55 do 1,99 mm. Njeno telo je ovalno i spljošteno, pokriveno hitinskim omotačem - štitom, tamnosmeđe (kestenjaste) boje. Celo telo krpelja obraslo je tankim dlačicama i sitnim kukama pomoću kojih se drži za telo pčele. Odrasla ženka ima 4 para nogu koje su savijene ispod štita. Na nogama se nalaze organi za disanje (stigme), te organi mirisa i dodira.
Širenje krpelja
U pčelinjaku, od zaražene do zdrave košnice, uzročnike prenose pčele radilice i trutovi. Krpelj se može širiti i prenošenjem okvira sa leglom i pčelama te stresanjem pčela iz zaražene u zdravu košnicu. Krpelj se može preneti na zdrave pčele preko cveta na paši - prilikom sakupljanja nektara. Na veće udaljenosti krpelj se prenosi selidbom zaraženih pčelinjih društava i prodajom zaraženih matica i rojeva. Tako se krpelj proširio između kontinenata.
Razvoj krpelja i znaci oboljenja pčela
Ženka krpelja odlaže jaja oko sedmog dana svoje starosti. Kad odlaže jaja, krpelj napušta pčelu i odlazi na saće u kom se nalazi leglo pred zatvaranjem ćelije. U jednu ćeliju može sneti od 1-3 jajeta. Ukupan broj koji snese jedna ženka je jako kolebljiv (1-38), što zavisi od godišnjeg doba i količine legla u košnici - najmanje u proleće, a najviše krajem leta. U rano proleće ženka krpelja polaže jaja u ćelije sa radiličkim leglom. pojavom trutovskog legla, radije odlažu jaja u to leglo. Tada je količina zaraženih trutovskih ćelija za oko 14,3 puta veća od radiličkih. Osnovna hrana krpelja, u svim tokovima njegovog razvoja je hemolimfa koju siše usnim aparatom iz tela larvi, lutki i odraslih pčela. Larve napadnute krpeljom nemirne su i ispruže se u ćeliji saća pre vremena, a ponekad ispadnu iz ćelija na pod košnice. Pčele razvijene iz zaraženog legla su sitne, imaju nepravilno razvijeno telo (krila i noge), a naročito im je tanka veza između grudi i trbuha (epinotum). Život napadnutih pčela je upola kraći, a takvi trutovi nisu sposobni da oplode maticu. Celoukupni razvojni krug krpelja (od polaganja jaja do odraslog krpelja) traje kod ženke 8 do 9, a kod mužjaka 6 do 7 dana. Odrasli krpelj prelazi na pčele (maticu, radilice i trutove), zadržava se na njihovom telu, najrađe na trbuhu između segmenata i ispod voskovih žlezda. Bolest sama od sebe ne može prestati.
Suzbijanje krpelja
Za suzbijanje krpelja upotrebljavaju se fizičke, biološke metode kao i hemijska sredstva. Zavisno od načina primene, pretežno se upotrebljavaju za zaprašivanje i zadimljavanje pčelinjih društava. Sve metode i hemijska sredstva, koja se danas primenjuju ne mogu u potpunosti da unište krpelja. Uspešno dejstvo svih preduzetih mera kreće se u granicama od 17% do 90%, te se njihovom primenom samo smanjuje brojnost krpelja u pčelinjem društvu. Suzbijanje krpelja se najuspešnije provodi u vremenu od jeseni do proleća, kad nema legla u košnici pa prema tome nema ni razvoja krpelja, koji se u to vreme nalazi na pčelama.